Fra GRGO Martic

 

fraGrgo

Fra Grgo Martić rođen je u Rastovači kraj Posušja 24. siječnja fraGrgo1822. godine. Djetinjstvo je proveo u zavičaju. 1834. godine odlazi u samostan u Kreševo gdje započinje školovanje. U Kreševu boravi do 1838. a školovanje od 1844., nastavlja izvan Bosne i to u Požegi, Zagrebu i Stolnom Biogradu u Mađarskoj. Za svećenika je zaređen na Božić 1844. godine i kao svećenik djelovao je oko tri godine u Kreševu, zatim kao kapelan u Osovi i kao župnik u Sarajevu u dva navrata, od 1851 – 1879. Od 1879. do smrti 30. kolovoza 1905. živio je uglavnom u franjevačkom samostanu u Kreševu.

FRA GRGO MARTIĆ I POSUŠJE

Martići su jedno od najstarijih plemena u posuškom kraju, tu su prema nekim izvorima naseljeni preko 300 godina dok drugi izvori kažu da su tu i preko 500 godina. I gradsko groblje u Posušju vezano je uz njihovo ''Martića križ'', a uz taj križ vezana je i legenda. Prema njoj je u Martića rodu živjelo 12 braće, i jedan od njih je u mladosti umro i pokopan ispod tog križa. Braća su mu u znak spomena postavila taj križ izrađen od kamena koji dovučen s 12 volova s planine Zavelima…Dalje se kaže kako je neki turski moćnik u prolasku pored tog križa, putujući iz Mostara u Duvno, vidio taj križ i stao da ga sruši. Ljutit je uzeo buzdovan i viknuvši: ''Ko te tu posadi…'' udario po križu. Od udarca oronuli su komadići križa i zabili se Turčinu u oči, u bolovima on je pretsao udarati po križu i rekao: ''Od sada te nitko ne smije dirati!''. Tako križ i danas stoji, a na njemu je vidljivo oštećenje od udarca koje ide u prilog istinitosti legende.

Fra Grgo je rođen u obitelji Grge Martića i Jele Kukulj iz Imotskih Vinjana, koja je, kako je i fra Grgo sam navodio, bila u srodstvu s Ivanom Kukuljevićem – Sakcinskim. U obitelji je bilo šestoro djece, a fra Grgino krsno ime je Mate. Mali Mate ostao je mlad bez oca, o njemu i braći i sestrama brinuo je stric Rade.Otac je zavjetovao da će Matu dati u samostan da postane fratar ali kako je rano preminuo tu njegovu nakanu izvršio je brat Rade. Taj je fra Grgin stric, Rade, bio glasoviti guslar koji je znao naizust puno narodnih pjesama, bio je pismen, pjevao je poslanicu uz misu, učio je djecu kršćanski nauk pa je tako i malog Matu naučio čitati i pisati. Mate je pamtio i pjesme koje je slušao od strica pa ih je kasnije u čobanluku prepričavao i pjevao drugoj djeci i čobanima pod padinama Radovnja. Fra Grgo je kasnije često objavljivao pod pseudonimom Radovan, valjda zato što mu je taj Radovanj (Radovan) ostao u dubokom sjećanju. 1834. Rade je malog Matu odveo u samostan u Kreševo jer su fratri toga samostana tada opsluživali pastvu u Hercegovini.

Fra Grgo nakon odlaska nije često posjećivao rodni kraj, možda tek 2-3 puta. Svoj život i rad posvetio je Bogu i Bosni, što je možda i razlog što njegovo djelo nije tako prepoznatljivo u Posušju koliko su prepoznatljiva djela druge njegove braće franjevaca. No pred sam kraj života došao je u Posušje da se zauvijek oprosti sa svojim krajem. Danas se Posušani diče fra Grgom, njegovim radom i njegovoj pomoći Bosni o kojoj on pjeva: '' Teško domu bez ljubavi bratske, ko i Bosni bez zemlje Hrvatske!''

fraGrgo

POLITIČKO DJELOVANJE FRA GRGE MARTIĆA

Naime političke prilike u Bosni bile su u doba fra Gre Martića jako burne i uvelike su utjecale na njegovo djelo. On je rođen i veći dio života živio pod turskom vlašću, od 1822. do 1878., a drugi dio pod austro-ugarskom vlašću, od 1878.-1905. Bio je aktivni sudionik u političkim i kulturnim događanjima tog vremena, osobito u vrijeme smjene turske i nastupa austro-ugarske vlasti.
Kroz cijelo 19. stoljeće strukture Turskog Carstva, u sklopu kojeg se nalazila i Bosna i Hercegovina, lagano su sve urušavale i njegova slava i veličina su se približavale kraju. Težak položaj kršćnskog pučanstva u BiH tijekom posljednjeg desetljeća turske vlasti na tim prostorima uzrokovao je više buna i pobuna. Prvi su se počeli buniti Hrvati, 1832. godine u Bosanskoj Posavini u planinu Vučjak odmetnuli su se Ivan Grgić, zvani Kiko i Juraj Bošnjak zvani Zelić. Tamo ih je raja uzdržavala i oni su raji pomagali na drugi način. Ipak su 1832. uhvaćeni i pogubljeni u Sarajevu. 1834. došlo je do ustanka uglavnom pravoslavnog kršćanstva pod vodstvom popa Jovice u Derventi. 1858. došlo je do Posavske bune u kojoj su sudjelovali i Hrvati i Srbi, a istovremeno je došlo do bune pod vodstvom Luke Vukalovića. Ustanak potlačenog pučanstva 1875. dobio je značenje općeg ustanka protiv turske vlasti. Svojom snagom je nadmašio sve prethodne bune i ustanke i taj ustanak i opće prilike u BiH utjecali su na to da se Bosna i Hercegovina internacionalizira. Smjena turske vlasti započela je 29. srpnja 1878. i do 20. listopada 1878. skršen je otpor turske vlasti i domaćeg muslimanskog stanovništva. Katoličko stanovništvo i franjevci su uglavnom s odobravanjem prihvatili dolazak Austro-Ugarske u BiH 1878. , kada je činjenično ušla u njen sastav, iako je sve do 1908. ostala pravno pod sultanovim suverenitetom. Političko obilježje austro-ugarskog razdoblja od 1978. –1905. tj. do smrti fra Grge Martića moglo bi se svesti na : sporo uređivanje nasljeđenih agrarnih odnosa; nesporazume i sukobe a franjevcima; potporu bošnjaštvu na štetu nacionalnih interesa hrvatskog i srpskog naroda; hrvatska očekivanja nisu se ostvarila ni tako brzo ni u tolikom stupnju kako se to od nove vlasti očekivalo. No, općenito smjena vlasti bila je dobitak na kulturnom, političkom i gospodarskom području.

Političke prilike u značajnom stupnju utječu kako na gospodarske tako i na kulturne prilike, a kulturne prilike u 19. st. Bile su izrazito nepovoljne. No ipak u takvim (ne)prilikama bilo je zbivanja na koja je potrebno obratiti pažnju. Otvaraju se pučke škole u kojima kao učitelji djeluju franjevci. Dolazak na vlast Austro-Ugarske 1879. u BiH zatiče 54 katoličke pučke škole. Tiskara katoličkog poslanstva počela je djelovati u Mostaru 1872. i od 1872. do 1878. tamo je tiskano na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku 35 knjiga. Književno i kulturno stvaralaštvo doseglo je svoj vrhunac u doba ilirskog pokreta. Bosanski ilirci su prihvatili ideje narodnog osvješćivanja i oslobađanja od Turaka. Nastupom austro-ugarske vlasti tisak i publikacije doživljavaju procvat. Značajno je porastao broj tiskara u Bosni i Hercegovini. Kulturnom boljitku pridonosi i otvaranje gimnazija i drugih učilišta, knjižnica, znanstvenih ustanova i dr.

Franjevci u BiH djeluju od 1291. godine, i kroz cijelo razdoblje turske vlasti djelovali su među bosansko-hercegovačkim katolicima. Nastupom austougarske vlasti dolazi do uspostave crkvene hijerarhije, apostolskim pismom Ex hac augusta, 5. srpnja 1881., pape Leona XIII. Sarajevo postaje nadbiskupija s dva sufraganska biskupska središta : Banja Luka i Mostar. Prema ovim promjenama franjevci su se, uglavnom, ponijeli u duhu protokolarnog poštivanja.

Sve ove prilike su uvjetovale da su se franjevci u Bosni morali baviti politikom, posebmo u tursko doba kada su bili jedini zaštitnici katoličkog puka. Svojom diplomacijom nastojali su olakšati život svom narodu i raditi na njihovom oslobađanju. Fra Grgo Martić djelovao je u politici u velikoj mjeri i to u dva razdoblja, u vrijeme Turaka i u vrijeme Austrije. Bio je iznimno snalažljiv i dovitljiv i zahvaljujući tim sposobnostima ostvario je dosta dobre i snažne veze na visokim položajima. Bio je u dobrim odnosima s najvišim predstavnicima tadašnjih vlasti, npr s Omer-pašom Latasom. Te je veze koristio za zaštitu Katoličke crkve i franjevačkog reda ali i pojedinaca bez obzira na to kojoj su vjeri pripadali.

Politička uloga fra Grge Martića bila je posebno izražena za vrijeme rada u Agenciji bosanskih franjevaca u Sarajevu, kojoj je bio zadatak zastupanje interesa franjevačkog reda i katoličkog puka u BiH. O njegovom djelovanju u toj agenciji možemo čitati u njegovim Zapamćenjima i u zapisniku Agencije koji je pomno vodio. Agencija se bavila socijalnim položajem raje, vjerskim pitanjima, političkim prognanicima pa i nekim interesima muslimanskog i pravoslavnog stanovništva. Fra Grgo se zalagao za osnivanje tiskare u Sarajevu koja je, uz pomoć turskih vlasti i vezira Šerif Osman-paše osnovana 1856. U mladosti, u razdoblju turske vladavine, zanosio se ujedinjenjem Hrvata i Srba u zajedničku državu jer je u tome vidio jedini način za oslobođenje od turske vlasti. Nije pravio razlike među vjerama i narodima. No u vrijeme ustanka u BiH i kasnije dolaskom Austro-Ugarske, drugačije se postavlja prema tom problemu. Dolaskom Austrije njegov politički rad se umanjuje i do kraja života uglavnom živi povučenou Kreševskom samostanu.

PROSVJETA I KULTURA

Pored političkog rada za fra Grgu Martića važno je i njegovo kulturno djelovanje osobito na području prosvjete. Tim je se poslom bavio više godina, predavao je u franjevačkoj školi u Kreševu, općenito se bavio pitanjem školstva, a pisao je i udžbenike. Nastavničkim radom bavio se gotovo pet desetljeća i ističe se kako je u tom poslu bio nenadmašan, kako je mogao zainteresirati svoje slušatelje i u njima probuditi ljubav prema predmetu koji je tumačio. 1871. godine Martić je objavio Početni zemljopis za katoličke učione u Bosni, u vrijeme kada je bilo teško sa strane dobivati školske knjige i udžbenike. 1858. pripremio je i Diksioner tursko-srpsko-hrvatski, ali nije objavljen jer u to vrijeme u Bosni nije bilo tiskara, a kada je materijal poslan u Beograd sve je nestalo.

Fra Grgo Martić se bavio i prikupljanjem narodnih umotvorina pod utjecajem romantike koja je bila zahvatila književni svijet toga vremena. Dosta dobro je poznavao narodnu pjesmu još u ranoj mladosti, a kako se u to vrijeme puno pozornosti posvećivalo narodnom blagu uopće počeo je, skupa s Ivanom Franom Jukićem, skupljati narodne pjesme. Zbirka je izdata u Osijeku 1858. pod naslovom Narodne pjesme bosanske i hercegovačke. Pjesme iz ove zbirke u narodu su poznate kao Martićke i Jukićke, naročito su popularne pjesme o Mijatu Tomiću.

Četu kupi Tomić Mihailo,

Četu kupi po Duvnu širokom

Te se diže k Vranu na planinu.

Kada bili Vranu na planini

Broji četu Tomić arambaša,

«Bora vami, braćo, druzi moji!

Mirno doma živit ne mogasmo

Od zuluma bijesnih Turaka;

Evo nama zelene planine

Gdje ćemo se Turkom osvetiti,

Bog nas vidi i nas Vidovdane…»

fraGrgo


fra Grgin spomenik ispred župne crkve u Posušju


MARTIĆEV KNJIŽEVNI RAD

Književnim radom se Martić bavio punih šezdeset godina, ispjevao je preko sto tisuća stihova što ga čini najplodnijim književnikom u BiH u 19. stoljeću. Napisao je samo nekoliko proznih djela.

Dok je studirao filozofiju u Zagrebu ušao je u društvo vodećih iliraca i oduševio se njihovim idejama i pokretom te je i sam postao narodni preporoditelj. Svoje je pjesme potpisivao «Ljubomir Martić ilir iz Hercegovine» a tako potpisuje i pjesmu Pozdrav Danici objavljen u VIII broju «Danice ilirske» za 1842. godinu. Iste godine objavljuje u Vrazovom Kolu pjesmu Plač Bosne.

Sunce žarko, sakrij se pod oblake!

Sinje more, razdri brijege jake!

Sorite se visoke planine!

Procvilite, prebijele stine!

Zapištite, sivi sokolovi!

Pocrnite, bijeli labudovi!

Od jauka bijednih tavničara

Grdnih rana, krvavih handžara.

Evo ima trista godinica,

Kako kod nas kuka kukavica,

Krv nedužnu otkako lijemo,

I za ime Krista vojujemo,

Drobna čeda maču podnosimo,

Sijede djede na kolju gledimo,

Otce naše groznih u okova,

A matere pod nogam atova,

S vrućim znojem oremo, žanjemo,

A hlebcu se najest ne možemo…

Pjesma je elegija u kojoj pjesnik žali jer ne vidi nikakve nade da Bosna dobije slobodu. Gleda rasulo svoga naroda, a pjesma je poziv Evropi za pomoć Bosni.

Fra Grgo Martić objavljivao je pod pseudonimima Fr. Gr. M-ć, Ljubomir, M.G., fra Grgo, Radovan, Neznan Poznanović, u raznim hrvatskim časopisima.

Sve njegove pjesme ovog perioda tj. do početka rada na Osvetnicima imaju prigodno značenje, a njihova književna vrijednost je neznatna. Cjelokupni književni rad možemo podijeliti na prigodne pjesme, epske pjesme, i religiozne pjesme. Najviše je slave stekao Osvetnicima ali se obilježja rada mogu vidjeti i po prigodnicama. Neki kritičari te kratke pjesme ističu kao najbolje u njegovu radu. Ovdje ću navesti početak njegove Spomenica uz moju pedesetogodišnju misnikovanja sbog osobnog motiva koji sadrži.

Ti, Bože sveti, besmrtni i jaki,

Kog te stvoriteljem priznava svaki,

Štogođ ih se sjajem pod sunčevim kreće

Ili pod nebesnim utvrdama lijeće,

I što hrame plodne ravnine i gore,

Il valovno mrijesti pod dubinam more:

Sve to tebe, vječnog gospodara štuje

I sveudilj se tvojoj moći ponizuje

E, čim sunce žarko iza mora sine,

Cijelo podnebesje rado mu se svine,

Spram njim ptice pjevnu iz zelena busa,

Njem se prigne cvijet saljiljana rusa

I klanja se klasje, što podolje kiti.

I trepere s lozja grozdi vinoviti.

Ah! Što ne bi žarko to sijalo sunce

I grijalo gorja, dole i vrhunce,

Što li spram njim ne će pjevat s lozja ptice,

Što li ne bi cvale ruže i ljubice,

Što li ne bi morski židali se vali

I dubljine svoje na poklon mu zvali!…

A to sunce Ti si, o sveti Gospode!

Što stvori i sredi i zemlju i vode,

I da svakom biću zgode neizbrojne

Žića, al uz to i zakone stojne,

Pak se miču stvori i zakone slijede

I svaki stalno svome cilju grede.

Samo čovjek budi uz slobodnu volju

Vijekom se trsi štić sudbinu bolju,

Rad šta proučava i zvijezde bajne

Hteč dokučit mnom tvoje vječne tajne

I utražit svrhu beskrajne iskoni

Al sve više tlapi, što u dublje roni,

Te zamah se umnik s razumivom trudi;

Jer u mašti bujnoj neizvjestan bludi

I premda mu među izvjesnu odijeli;

Do koje no da se umnostvovati smjeli,

Ipak se oholi za zaznosja drska

I zakonu vječnom podvrći se mrska,

Kad ne poima prvlje tvoj odlučaj pravi,

Dok ga istiniti učitelj ne javi,

Sin tvoj Isus, Oče, kog ti iz visina

Posla da rasvijetli zastor umnih tmina…

Iz ovih navedenih stihova može se osjetiti da pjesma ne potječe iz nekog jedinstvenog osjećaja nego da je više samo nizanje stihova jednog za drugim. Pisac je, valjda,osjećao potrebu da povodom pedesetogodišnjice misnikovanja nešto napiše, ali kako nije imao nikakve jake osjećaje jednostavno je u stihove stavio svoje svakidašnje misli.

Kritičari jednom od najljepših Martićevih pjesama smatraju Tužni glas za vječni spomen Ivanu Franji Jukiću. Početak joj glasi:

Eto doli za tursku krajinu

Banjaluka na vodi Vrbasu

Naših starih ostala gradina

Dosta puta krvlju ukaljana,

Dosta pustih ostavila kapa,

Puno kletih zapamtila jada;

Tu se često kobne sluče stvari,

Pa se česti jadni čuju glasi.

Nu to, brate, davno nije bilo,

O Jurjevu ljetošnjemu dnevu:

Sinu munja u pol bijela dana,

Stade žarko počivati suce,

Sjajno sakri u oblaku lice;

Pada magla od neba do tala,

Pokri tamna brda i doline,

Po krajini visoke planine,

Pa stadoše dažditi oblaci,

Nije, pobro, rosom rosovitom,

Već olujom puno grozovitom

……

Štogod živo tu se prigodilo,

Nica pada, crnu zemlju ljubi,

Tuče prsa, bije se za grijehe;

U koga je se prigodila majka,

On sa svojom oprašta se starom,

U kog vjerna desila se ljuba

I on pada u krioce vjernoj!

………

Smrkni dane ne ogrnio mi,

Stani žarko, ne grijalo sunce,

Ječite gore, ne zelenite ga,

Ne cvijetaj smilje i bosilje,

Moje drage ne igrajte druge,

Ravrzite i vesela sijela,

Ne pjevajte. Čobani mlađani,

Zaturite diple i svirale,

Zatulite gusle i tambure…

U istom tonu se pjesma i nastavlja, izraz je jak, pun uvjerenja i zanosa ali dojam djelomično kvari pretjerana patetičnost. Današnji čitalac koji ne zna šta je za Bosnu značio Jukić teško može pratiti pjesmu i osjetiti potresnost događaja kakav je za bosanske kršćane bila smrt ovog čovjeka.

I u ostalim svojim prigodnicama Martić nigdje ne uspjeva stvoriti pravu pjesmu nego se gubi u građi riječi – opjevava ali ne pjeva.

Negdje krajem pedesetih godina 19. stoljeća Martić počinje raditi na svom životnom djelu – ciklus epskih pjesama pod nazivom Osvetnici. Uvidjevši snagu epike u vremenu u kome je živiu odlučio je opjevati događaje svoga vremena i sve ono što je čuo ili iz djetinstva zapamtio. U tim knjigama, kako sam ističe, ne inzistira na umjetničkoj vrijednosti nego više na povijesnoj istinitosti i vjerodostojnosti. Dijelovi Osvetnika izlazili su ovim redoslijedom: Obrenov 1861; Luka Vukalović i boj na Grahovu 1862; Boj turski i crnogorski god. 1862. 1865.; Kiko i Zelić. Događaj u Bosni od god.1832.1876.; Ustanak u Bosni i Hercegovini od godine1876-8. i bojevi srbski i crnogorski 1881.; Hadži-Lojina krajina 1881.; Posjednuće Bosne i Hercegovine po cesaro-kraljevskoj vojsci god 1878. 1883.;

Sve ove pjesme odnosno knjige objavljene su neovisno jedna od druge u Zagrebu, Osijeku i Đakovu. Prvi put su skupljene u jednu knjigu 1893. i tada dobivaju naslov Osvetnici.

U prvom dijelu Osvetnika, Obrenovu, Martić piše o dragi Obrenovu koji se osvetio Šahin-agi koji mu je obeščastio ženu, zapalio kuću a njega zatvorio u trebinjsku kulu. Nakon što grom ruši kulu Obrenov bježi i nemilosrdno se osvećuje Šahin-agi.

U drugom dijelu – Luka Vukalović i boj na Grahovu opjevana je bitka između Crnogoraca i Turaka. Crnogorci su pobjedili zahvaljujući najviše zahvaljujući Luki Vukaloviću koji se odmetnuo jer nije više mogao podnositi turski zulum.

Ovdje navodim Lukin govor ženi na rastanku

S bogom ostaj, moja ljubo vjerna!

Pripazi mi sijedu roditeljsku,

Da joj žao ne ostane na te,

I na mene gojenika svoga;

Jer će meni mrijet biti teško,

Ako na me suzu pusti gorku;

Za Bogom je roditeljska prva,

Pa i tebi ko i meni ljubo!-

Pazite se i pomažite se

I pašite sjerotinju nadom,

Dan za danom i Đurđev će doći,

Ako nama Bog i sreća dade,

Vaše tašte neće biti nade.

Luka Vukalović je junak i u trećem dijelu osvetnika a tu su još i knjaz Nikola i Omer-paša.

U četvrtom dijelu opjevani su događaji oko pobune Kike i Zelić 1832. o kojima je gore pisano.

Peti dio govori o ustancima koji su imali presudno značenje za narod u Bosni i Hercegovini. Te ustanke su pomagali i Crnogorci i Hrvati i Srbi što je pjesnik i isticao. Ovako piše o traženju pomoći od Crne gore:

Pomagajte vječni zatočenici

Za krst časni i slobodu svetu,

Što živjesmo više nema,

Age su nam pritužile duši,

Niti siti od dohotka prava,

Nije dosta da im službujemo

Niti dosta da ih dočikamo

Cijele kuće na ljetna hladanja,

I još uz njih izjelice sluge.

Što naoštre preko zime zube,

Da se ljeti najedu pogača,

I vode je teško nanijeti,

A nekmo li nanijeti mliva;

…………

Tužimo se u gradu sudniku,

Al i njemu naše age sude

………..

Vrijeme došlo, muke ga donijele,

prelit suzam dome i grobišta

I potrnut badnjak na ognjišta…

U šestom dijelu govori se o otporu bosanskih muslimana austrijskoj okupaciji.

U zadnjem dijelu opjevano je konačno «posjednuće» Bosne i Hercegovine od strane Austrije u čemu je i sam pjesnik imao određenu ulogu.

Osvetnici su najopsežnije, najpoznatije i najčitanije djelo o kome se najviše pisalo. Po njima je Martić nazvan «hrvatskim Homerom». Kritičari su imali različita mišljenja o ovom djelu, od uzdizanja u zvijezd – čak do Homera, pa do potpunog negiranja postijanja ikakve umjetničke vrijednosti u njima. Kažu da je pjevanje u njima tvrdo i nerazumljivo i da se priča gubi u sitnim opisima. Nedostaje zajednička kompozicija pa neki dijelovi nemaju ni veze ni jedinstva.

Pored Osvetnika najveće pjesničko djelo fra Grge Martića su Posvetnici u kojima se pjesnik želi odužiti vjeri, Crkvi i franjevačkom redu. Sastoje se u više pjesama u kojima je opjevava svoj svećenički život, život sv. Franje Asiškog, Život sv. Antuna Padovanskog, slavi obljetnicu pape Lava XIII i drugih ljudi vezanih za crkvu. Oko umjetničke vrijednosti Posvetnika mišljenja kritičara se također razlikuju mišljenja kritičara se također ne slažu ali stoji mišljenje da su znatno slabiji od Osvetnika. Za primjer navodim dio Pjesničke kitice svetoga Frane Asiškog:

Kad množ druga Frano steče

Nebrojenijeh po svijetu,

U Asiz jim zbor nareče,

Da se tu s njim svi susretu,

Koji su mu slijedci pravi,

Da im stalam rad postavi

Pa gdje u grad tu nagrnu

Nenadane odsvud čete

U odijelu grubu, crnu,

Grad zamnije, puk se smete,

Čudeći se čudnoj vojsci,

Ne znav, kud će takvi bojci.

Nu zgledavši ljude čudne,

Gologlave, bosonoge,

S teška puta toli trudne,

Sve nevoljne i uboge,

Sjetili se da te čete

Frani idu na Zavjete.

fraGrgo

fra Grgin spomenik u Zagrebu u ulici koja nosi njegovo ime (rad kipara Milkulina)

Od većih epskih djela Martić je napisao epopeju Boj na kosovu godine 1389. , no ni to djelo nije bilo baš uspjelo.

U njegovom stvaralaštvu značajno mjesto zauzimaju putopisi a naročito Putovanje u Dubrovnik iz Kreševa god 1882. Ovdje fra Grgo ostvaruje jednistavnist pričanja i zanimljuvost opisa krajeva i mjesta kroz koja je prolazio. Piše o slikovitim nazivima mjesta, planina, rijeka i izvora i ta mjesta u djelu puna su iskričavih asocijacija. Najviše se zadržavao na opisima prirodnih ljepota, naselja i ljudi u dolini Neretva i dijela jadranske obale od Stona do Dubrovnika. U opisima Dubrovnika piše o njegovoj slavnoj prošlosti i povijesnim zaslugama. Neki kažu da je ovo najvrijednije Martićevo poetsko djelo u cjelini, jer tu do izraza dolazi snaga pjesnikove riječi, jednostavnost i jezgrovitost izraza, duhovitost i svježina jezika.

Osim ovog putopisa napisao je i nekolko putnih bilježaka: Katolici u Bugarskoj 1858., Katolici u Vlaškoj 1858., Katolici u Hercegovini 1860

U Martićevim memoarima, pod naslovom Zapamćenja, govori se i piše kao o vrlo značajnom prilogu kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Objavljena su prvi put 1906. godine u Zagrebu u redakciji Ferde Šišića.

U Zapamćenjima je obuhvaćeno vrijeme od 1829. do okupacije BiH 1878. Tu Martić iznosi sjećanja počevši od djetinstva i upoznavanja sa svijetom do vremena u kome je i sam autor prestao igrati važnu ulogu u političko-kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. Djelo obiluje značajnim podacima o jednom vremenu, priča je uvijena u originalno i plastično kazivanje sa dosta duhovitih komentara. Šteta je što Martić nije više radio na proznom stvaralaštvu jer je očito da je imao što kazati i čime se poslužiti. Zapamćenja sigurno spadaju u bolje stranice naše memoarske literature.

Književni rad fra Grge Martića bio je neobično širok i plodan. Ostavio je preko stotinu tisuća stihova i nekolko proznih radova. Pisao je mnogo ali malo je dao, u dugom razdoblju od šest desetljeća nije se nimalo razvijao. Ostao je vječiti poklonik narodne pjesme, nije imao svoje individualnosti, mašte, invencije, emocionalnosti. Naravno, ima tu u vrijednih stvari koje znaju čitatelja oduševiti svojom čistoćom pjesničkog zanosa, što znači da je ipak pjesnih vrijedan pažnje, a i vrijednost Zapamćenja nije mala.

U zadnjem dijelu svog života u Kreševu fra Grgo Martić je stekao veliki broj prijatelja koji nisu dopustili da njegovo djelo bude zaboravljeno. Iako nije bio junak ni borac kao Jukić, ipak je bio dio naroda i s njime je zajedno živio i pomagao mu koliko je mogao. Zato je njegov život postao legendom prije smrti. Ostao je značajna figura, predstavnik jednog nemirnog i nesigurnog vremena u kojem je igrao značaju ulogu. Živio je za dobro naroda i umro je s utjehom da je ipak nešto učinio za njega.

 

Fra Grgo Martic

fra Grgin spomenik u Kresevu

 

voda svetog Jakova svetiste pod spiljama galerija slika knjige o ...