BUZUK ANTO

Nema pisanih izvora koji govore o nastanku svetišta, ali je sigurno da njegov nastanak vezan za boravak fra Jakova Markijskog u Deževicama kada je obnašao dužnost vikara Bosanske vikarije u vremenu 1435.-1438. godine, i kasnije kada je proglašen za sveca. Ostala je do danas živa narodnapredaja o nastanku svetišta i boravku fra Jakova u Deževicama. Ovdje navodimo nekoliko povijesnih podataka o Deževicama i nekoliko iz života fra Jakova Markijskog.

DEŽEVICE ( DRŽEVICE )

Deževice su selo u općini Kreševo. Smješteno je 8 km s/z od Kreševa, na nadmorsoj visini od 911m.U njemu se nalazi četverorazredna škola i župna crkva Gospe Sniježne. U srednjem vijeku, u vrijeme bosanske samostalnosti, Deževice su bile varoš, trg, rudnik srebra i olova i važno gospodarsko središte kraljevine. U Deževicama je bila carina i dubrovačka kolonija, mjesto boravka dubrovačke carine, trgovaca i financijera rudnika srebra 1403 g. Dubrovački sud spominje se 1408., a knez Deževica 1412. Dvor kralja Ostoje spominje se 1403. g. U to vrijeme u Deževicama je bila crkva sv. Jelene tefranjevački samostan ili rezidencija. U vremenu 1435.-1438. g. u Deževicama stoluje vikar Bosanske vikarije fra Jakov Markijski. ( vikarija je bila prva franjevačka zajednica na prostorima BiH ) Iako se Deževice u pisanim izvorima prvi put spominju 1403. g., sigurno je da su one kao naselje i mjesto daleko prije nastale, jer su imale vrlo važnu ulogu u proizvodnji srebra i trgovini u kraljevini.Po dolasku Turaka i propasti bosanske kraljevine 1463. g., Turci pored ostalih brojnih crkava i samostana pale, ruše i crkvu i samostan (rezidenciju) u Deževicama, a župa propada. Ta se župa obnavlja nekoliko stoljeća kasnije, u vrijeme austrougarske vlasti 1891. g. kada se podiže i crkva Gospe Sniježne. U vrijeme turske vladavine, u prvim stoljećima, prestaje eksploatacija srebra i olova u Deževicama a nastavlja se vađenje željeza. Tako su iznad sela, na potoku Nevri bila tri majdana za topljenje i preradu željeza. Jedan od njih se nalazio pored samog svetišta, a bio je aktivan i nekoliko godina poslije dolaska Austro-Ugarske u BiH 1878. Tako se Deževice i u tom periodu bile važno mjesto i središte u gospodarskoj strukturi Bosne. 

Fra Jakov Markijski

Fra Jakov je rođen 1. 9. 1394. g. u Napulju, Italija, a umro je 28. 11. 1476. g. Među znamenitijim vikarima Bosanske vikarije, u prvim stoljećima njenoga utemeljenja i djelovanja, ističe se fra Jakov.U tijeku 1432. g. general Reda imenuje ga za svog izvanrednog komisara i reformatora u Bosanskoj vikariji. Date su mu izvanredne ovlasti, tako da je mogao obnašati sve službe i obaveze vikara.Na izbornoj skupćini Bosanske vikarije 1435. g. bude izabran za vikara. Tu dužnost obnaša do 1438.,a nakon toga napušta Bosnu. Budući da je fra Jakov s prevelikom strogošću provodio reforme u vikariji, pa je, stoga, sa mnogima dolazio u sukob. Nije ispunio misiju u vikariji onako kako se to od njega očekivalo. Bio je mlad i neiskusan u upravi. Po{to je rođen u Italiji, nije poznavao jezik žitelja Bosne, a nije se ni trudio da ga nauči. Nije se uživio u prilike koje su tada bile u Bosni, pa stoga cijelu vikariju okreće protiv sebe. I pored navedenih slabosti i nedostataka, fra Jakov je svojim asketskim životom mnogo doprinijeo obnovi katoličke vjere u bosanskoj kraljevini. Njegova nazočnost i djelovanje, kod žitelja Deževica i okolnih župa ostala je u sjećanju u narodnoj predaji, kao vikara, visokog crkvenog dužnosnika, kao sveca i utemeljivača svetišta "voda sv. Jakova" u Deževicama. Njegov boravak i djelovanje čini osnovu za nastanak svetišta i njegov opstanak sve do današnjih dana. Za sveca fra Jakov je proglašen 1726. godine. 

UTEMELJENjE SVETIŠTA "VODA SV. JAKOVA

Kako je naprijed navedeno, nastanak svetišta vezuje se za vikara Bosanske vikarije fra Jakova Markijskog, koji je tu službu obavljao 1435.-1438. g. Kako za to nema pisanih izvora, ostala je narodna predaja koja i dan danas u narodu živi, pa je stoga i navodimo. Davno prije, u staro vrijeme, u Deževice su dolazili svećenici misionari, pa je tako došao i fra Jakov. To se mjesto fra Jakovu svidjelo pa osta duže vrijeme u Deževicama. On je obitavao, odnosno spavao u špilji iznad Deževica, u dolini potoka Nevre. Budući da je bio niskoga rasta, za prigodu kad govori misu, napravio je sebi jedan stočić s nogama, na koga se uspinjao. Vidjevši to jedan mladić, žitelj Deževica,kriomice tom stočiću skrati jednu nogu. Ne znajući za to, fra Jakov se u vrijeme mise popne na stočić i tom se prilikom spotakne i padne na zemlju. Nakon što se podigao pred cijelim pukom prokle onoga tko mu je napravio tu nepriliku, govoreći: "sve mu bilo slijepo u rodu njegovom". Nakon nekoliko godina fra Jakov napusti Deževice i vrati se u rodnu Italiju. Nakon nekog vremena, mladić koji je napravio nepriliku fra Jakovu, oženi se i imadne devetero djece.Sva su se djeca rodila slijepa. Puno se mučio u svezi sa tim i tražio sve načine kako da se oslobodi te nesreće. Ali nije uspio. Na kraju se sjeti fra Jakovljeve kletve. Spremi se on na put i pođe ga tražiti ne bi li mu on pomogao da se oslobodi te nesreće. Na putu, poslije nekog vremena, u jednom mjestu u Italiji, sretne nekog prolaznika i pita ga za fra Jakova i gdje bi ga mogao naći. Taj ga prolaznik pita što će mu Jakov, a on mu reče koja ga nesreća zadesila, pa bi ga trebao naći, nebi li se oslobodio te nesreće. Taj prolaznik, ustvari sveti Jakov, ne predstavljajući se mladiću, rekne mu da ide kući, odvede djecu u špilju i umije ih vodom iz špilje i nakon toga će progledati. Povjerovavši tome, mladić tako i uradi. Odvede djecu u špilju, umije ih vodom i nakon toga djeca progledaše. Vidjevši to žitelji Deževica, što se zbilo, da su slijepa djeca poslije umivanja vodom progledala, nazvaše to svetište "voda sv. Jakova", koja ima čudotvornu moć i uz Božju milost otklanja sve duševne i tjelesne tegobe. Tako je nastalo svetište svetog Jakova u Deževicama, s dugom tradicijom i koga pohode vjernici i hodočasnici, kakokatoličke, tako i pravoslavne i islamske vjere, u sve većem i većem broju. Nakon toga, tu obitelj koja je doživjela prokletstvo, a kasnije Božju milost i ozdravljenje, žitelji Deževica nazvaše Slijepčević - Slipčević. Nakon propasti Bosanskog kraljevstva 1463. g., srušeni su crkva i franjevački samostan (rezidencija), a župa nestaje. Tako u Deževicama ostade samo svetište na kome je postavljen drveni križ, a koga redovito pohode vjernici i hodočasnici iz te i okolnih župa. To okupljanje i pohođenje bude uvećem broju mladom nedjeljom ljeti i na blagdane župe i svetog Jakova Markijskog. Svetište se nalazi u dolini potoka Nevre, 200 metara uzvodno, u prekrasnom gorovitom predjelu s nadmorskom visinom od 928 m.Svetište čini manja špilja, duljine 10 - 15 m, širine 1.5 - 2 m. i visine 1.5 - 2.5 m. sa blagim padom od ulaza prema drugoj strani. Špilja je ispunjena vodom, s razinom nešto nižom od ulaznog dijela špilje i iz nje neotječe. Voda u špilji ima uvijek istu razinu, i u uvjetima većih sušnih perioda, i kad veći broj vjernika i hodočasnika uzimaju vodu u staklenke kako bi je ponijeli svojim domovima. 

Obnova svetišta "Vode svetog Jakova" u Deževicama

Prema kazivanju najstarijih žitelja Deževica i okolnih župa, svetište je imalo prirodan izgled, bez ikakvih ugrađenih sadržaja, izuzev drvenog križa koji je stajao na lijevoj strani ulaznog dijela špilje kao i drveni mosti} (brvno) preko potoka za prelaz pješaka. Tako je svetište bilo od svog utemeljenja pa sve do '80-tih godina ovog stoljeća, kada se svetište obnavlja. U drugoj polovini '80-tih godina kod župljana i žitelja Deževica i šire okolice, javlja se ideja o obnovi svetišta i podizanju novih sadržaja kako bi se moglo udovoljiti potrebama vjernika i hodočasnika koji dolaze u svetište. Na mjesto drvenog križa, darovatelji iz župe Kreševo, Mijo Ivičević i Mato Tomić (Alva), podižu križ od betona. Nakon toga, deževički župnik Dane Jakovljević, uz potporu župljana, podiže most preko potoka, ulazne stepenice od mosta do ulaza u špilju i željeznu ogradu oko svetišta, tako je svetište dobilo u značajnoj sadržajnosti i većoj funkcionalnosti, koja osigurava povoljnije uvjete u praticiranju vjerskih sadržaja. U tijeku rata, 1993. godine dolazi do devastacije (uništenja-razaranja) svetišta. Po završetku rata, zalaganjem deževičkog župnika, kao i uz potporu župljana i drugih donatora, pristupa se obnovi razorenog svetišta i dogradnje novih sadržaja. Novi križ podižu dvije firme iz Kiseljaka. Na križu je napisano: "zavjetni dar dale firme Arlika i Granit Baban, 1998. godine." Na drugoj strani ulaza u špilju, na litici, podignuta je ploča na kojoj piše: "Putniče, hodočasniče, svrati na svetog Jakova vrelo, koje liječi i dušu i tijelo, Duno Stanić". Prvi donator je iz Kiseljaka, a drugi iz Kreševa. U špilji, na krajnjoj strani, iznad vode, u tijeku godine 2000. župljanin, donator Anto Miletić (Karlović) podigao je križ. Križ je napravljen od specijalnog materijala koji svijetli i pri najmanjoj svjetlosti koja ulazi u špilju, pa tako stvara veličanstven i nezaboravan prizor.. Ovom obnovom svetište je dovedeno u stanje u kojem je bilo i prije rata, a podignuti su i novi sadržaji, pa je tako dobilo na većoj sadržajnosti i ljepoti, a ono to i zaslužuje.O njemu danas brinu župljani Deževica sa svojim župnikom i brojnim drugim darovateljima koji rado daju potrebne novčane priloge za svoje, naše i vaše svetište. 

Svetište "voda svetog Jakova" danas

Svetište danas pohode vjernici i hodočasnici iz deževičke, okolnih i daljih župa, u sve većem i većem broju.Redovito se održavaju mise u svetištu svake mlade nedjelje u tijeku ljetnog perioda i za blagdan svetog Jakova Markijskog 28. studenoga, kada to omogućuju vremenske prilike. U drukčijim okolnostima misa se održava u crkvi. Za tu prigodu, sa svetišta se iz špilje doprema potrebna količina vode za poterebe vjernika i hodočasnika, koji tu vodu koriste u tijeku obreda i zahvaćaju u svoje staklenke kako bi je mogli ponijeti svojim domovima. Za blagdan Gospe Sniježne, 5. kolovoza, misa se drži u crkvi. Tada dolazi velikbroj vjernika i hodočasnika koji pohode svetište prije održavanja pučke mise, a poslije toga prisustvuju misi.Nakon pučke mise u Deževicama je tada najveće slavlje i veslje. ( igranka i pijanka ) Brojni su primjeri dolaska i pohodnje svetišta iz te i okolnih župa, kada vjernici dolaze na zavjet, nekadi pješke, bez obuće, pješačeći planinskim putevima, stazama i vrletima. U svetište, ulazi se u špilju, uz molitvu i zapaljenu svijeću , uzima se voda kojom se umiva lice i drugi dijelovi tijela, kada su u pitanju neke tjelesne tegobe i oboljenja. Ima slučajeva da se u svetištu skidaju i neki dijelovi odjeće (donji dio) i ostavljaju u svetištu, što znači da je sa sebe skinuo i oslobodio se tegoba koje su ga opterećivale. Nakon toga, uzima se i zahva}a voda u staklenku i nosi u svoj dom kao sveta voda, koja, uz molitvui pokoru, budi nadu da će Bog svakome uslišati molitvu i osloboditi ga duševnih i tjelesnih tegoba. Brojni su primjeri čudotvorne moći vode sa svetišta, koja je mnogim vjernicima i hodočasnicima pomogla u ozdravljenju i oslobođenju od raznih tjelesnih i duševnih tegoba. Navodimo nekoliko ,kojih se živo sjećaju župljani Deževica i Kreševa. Župljanin, vjernik župe Podhum, na blagdan Gospe Sniježne doveo je na konju svoje dijete koje nijemoglo hodati. Po povratku sa zavijeta, na pola puta, na planini Bitovinji, dijete zamoli oca da ga skine s konja. Kad je dijete sišlo, stalo je na svoje noge i pješice se vratilo svome domu. Neka žena, pravoslavka iz Tarčina, kada je čula za čudotvornu moć "vode svetog Jakova" u Deževicama povela je svoje okrastalo dijete da se toga oslobodi. Žena je skinula svoje dijete, umila vodom iz špilje i obukla mu drugu odjeću, a poslije toga vratila ga kući. Nakon toga djetetu nestadoše kraste sa tijela. U jednoj muslimanskoj obitelji, u općini Kreševo, bilo se okrastalo dijete. Sve su pokušavali da mu pomogne, ali bez uspjeha. Čuvši za svetište svetog Jakova, ta obitelj zamoli svoje susjede, katolike, koji su išli u Deževice na blagdan Gospe Sniježne da joj donesu vode sa svetišta. To oni i uradiše. Obitelj kada dobi vodu, umi svoje dijete tom vodom, i poslije tog kraste nestadoše.